Tjelesna psihoterapija je poseban pravac u psihoterapiji koji se zasniva na različitim teorijama o povezanom funkcionisanju duha i tijela. Postoje različite škole tjelesnih psihoterapija, ali u osnovi svih leži pretpostavka da su psiha i tijelo nerazdvojivi i da kad radimo sa psihom, mi samim tim radimo već i sa tijelom. Oboje su funkcionalni i sastavni djelovi iste cjeline, dvije strane istog novčića, i oboje su podjednako značajni u psihoterapijskom radu.
U tjelesnoj psihoterapiji sistematski i kontinuirano se radi sa psihom i tijelom kao cjelinom i u tom procesu se koristi širok spektar verbalnih i neverbalnih tehnika. U najvećem broju slučajeva radi se o tehnikama koje istovremeno uključuju i riječ i tjelesno, jer uvijek radimo sa cjelinom tijela i psihe i kombinovane tehnike nam pomažu da kod ljudi koji dolaze na psihoterapiju ponovo uspostavimo zdravo funkcionisanje tog jedinstva. Svaka psihička teškoća manifestuje se i u tijelu. Grč i bol u tijelu su poruka našem čitavom biću. Stežemo grlo, jer ne smemo nešto da izustimo. Dišemo plitko, jer nas to štiti od dolaženja u kontakt sa svojim osjećanjima. Svaki mišić ima svoju priču i razlog zašto je stegnut ili možda previše opušten – kaže Vera Erac, tjelesna psihoterapeutkinja pod supervizijom, matična škola Tepsinteza.
Cilj tjelesne psihoterapije je pokretanje blokirane životne energije i postizanje integracije na tjelesnom, emocionalnom i duhovnom nivou, što vodi razvoju svijesti i psihološkom rastu. Drugim riječima, tjelesna psihoterapija nas dovodi u kontakt sa “cijelim” sobom, a prije svega sa svojim tijelom i svojim osjećanjima, kao i u kontakt sa drugim ljudima i svijetom oko sebe. Postajemo svjesni šta osjećamo, gdje i kako to osjećanje doživljavamo u tijelu, kako to što osjećamo utiče na ono što mislimo i činimo (i obrnuto), i što je najvažnije razvija našu svijest o tome da uvijek imamo izbor šta ćemo sa osjećanjem “učiniti” – da li, kako, kada i u kojoj mjeri ćemo ga izraziti. U terapijskom procesu učimo da postignemo balans između prepuštanja i kontrole – ne moramo biti žrtve ni svojih osjećanja niti svojih emotivnih blokada i možemo svjesno odabrati kada ćemo pustiti naša osjećanja da slobodno teku, a kada ćemo procijeniti da je mudrije da se stegnemo i zatvorimo. Moglo bi se reći da je cilj tjelesne psihoterapije u tome da nas uči da dišemo punim plućima i živimo i stvaramo radosnije, slobodnije i ispunjenije živote. U našoj zemlji tjelesna psihoterapija je počela da se razvija počevši od sedamdesetih godina prošlog vijeka, zahvaljujući posvećenom radu Prof. Doktorke Ljiljane Klisić, koja je osnovala školu Tepsinteza (Telesno-psihoterapeutska sinteza). Okosnicu škole čini Radix metoda Čarlsa Kelija, jednog od direktnih učenika Vilhelma Rajha. Kome se preporučuje? Tjelesna psihoterapija je odličan izbor za osobe sa različitim psihičkim teškoćama, a naročito za one kod kojih postoji izražen rascep između psihe i tela, tj. za one osobe koje su u velikoj mjeri nesvesne svog tijela. Psihoterapijski proces može biti i preventivan, ili podsticaj za dalji razvoj, čak iako osoba nema psihičkih teškoća. Moguće je fokusirati se i na unaprjeđenje životnih vještina, seksualnosti, komunikacijskih vještina i psihosomatskog funkcionisanja… Psihoterapijski proces može biti kraći ili duži, u zavisnosti od potreba klijenta, odnosno osobe koja dolazi na terapiju. Nekad je potreban mali podsticaj da bi se prevazišla neka privremena životna kriza. A nekad je potrebno da se radi na duže staze, da se duboko zahvati i da se podrže rekonstruktivne promjene u ličnosti. Tjelesna psihoterapija je posebno uspješna u radu sa ranim traumatskim iskustvima i problemima koji potiču iz preverbalne faze razvoja, jer njima nije moguće pristupiti u okviru isključivo verbalnih psihoterapijskih pristupa. U procesu, terapeut prati emocionalne i tjelesne signale klijenta i njegov posao je da postepeno uči i klijenta da to radi, odnosno da podrži klijentovu emotivnu i tjelesnu svjesnost. To konkretno znači da će tjelesni psihoterapeut uvijek “vraćati” i “podsjećati” klijenta na tijelo, ponekad i veoma jednostavnom intervencijom: “A kako se sada, dok to govorite, osjećate u telu?” ili “Gdje u tijelu osjećate to o čemu mi pričate?” Možete očekivati da će vam tjelesni psihoterapeut pomagati da osvijestite i način na koji dišete i podržati vas u tome da razvijete disanje punim kapacitetom. Da osvijestite položaj svog tijela, kao i nivo tenzije u mišićima i razumijete njihovu vezu sa vašim cjelokupnim funkcionisanjem. Neverbalne tehnike takođe uključuju i dodir, kao i pokret. Svaka seansa ima fazu verbalne artikulacije na kraju, kako bi se postigla integracija iskustva. Važno je naglasiti da se svaki proces prilagođava konkretnom klijentu i da su principi rada mnogo važniji od bilo kojih tehnika. Izvor: www.zdravaiprava.com Adaptacija: oktacentar Photo: Dejan Kijevčanin
0 Comments
Leave a Reply. |
