Nasilje je priča o svima nama

Problem nasilja je izuzetno slojevit i kompleksan, pa stoga zahtjevan za razumijevanje i rješavanje. Ono što je sigurno lako razumjeti jeste da se tiče svakog od nas, mene, tebe, naših majki, sestara, kćerki, sinova, braće, očeva, rođaka, komšija, kolega…Tiče se i političara, i medija, aktivista, ljekara, policije, škola, vrtića, ministarstava, umjetnika…

Ovo je tema za muškarce i ovo je tema za žene. Ovo je priča važna iz svakog ugla. I lako će biti razumljiv svaki glas, napor, učinak, trud u znaku rešavanja. Teško je ćutanje. A nasilje kao fenomen “hrani” se ćutanjem.

Poražavajući su rezultati OEBS-ove Studije o dobrobiti i bezbjedosti žena, koje ovih dana čitamo u okviru kampanje “Prekini ćutnju“, a povodom obilježavanja 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja. Svako nasilje je ozbiljno kršenje ljudskih prava, a istraživanja nas opominju najvišim crvenim stupcima u polju partnerskih veza. Otvorimo li oči, vidimo da ova priča traje i da je dio kulture.
​
Važno je da se zapitamo kako kulturno nasleđe predviđa i “određuje” uloge muškarca i žene? Brojni su autori i istraživanja koji su još tridesetih godina ukazali na značaj kulturološkog faktora u stvaranju razlika među rodnim ulogama. Istraživanja antropološkinje Margaret Mead su pokazala da se mnoge od tih razlika koje smo smatrali prirodnim mogu objasniti uticajem kulture.
“Svaka jednostavna, homogena kultura može sebi postaviti za cilj samo nekoliko od mnoštva ljudskih osobina, ignorišući i kažnjavajući ostale koje su previše suprotne, ili preslabo povezane s njenim glavnim naglascima” (M. Mead).
Svaka se nova generacija čvrsto oblikuje prema tim dominantnim trendovima, pri čemu se “dječak u razvoju oblikuje prema lokalnoj zamisli jednako neumoljivo kao i djevojčica”.
Dakle, rodni stereotipi pogađaju sve nas, bez obzira na pol. Bez obzira na brojne subkulturalne razlike činjenica je da nas ovaj kulturološki obrazac socijalizuje na taj način da razvijemo izvjesne aspekte naše ličnosti, a gušimo razvoj drugih. Kulturološki scenario predstavlja prihvaćene i očekivane obrasce života unutar jednog društva.
Određen je time kakav treba da bude “pravi” muškarac ili “prava” žena. Sastoji se od niza dozvola i zabrana formiranih u skladu sa društvenim vrijednostima koje su utisnute u kulturne institucije i prenose se preko njih. Ovo programiranje vodi unaprijed određenom, stilizovanom i repetitivnom ponašanju tokom života, koje sa svoje strane učvršćuje kulturološki obrazac.

U dominantnoj savremonoj kulturi, počev od porodice, preko škole, pa do vrednosnih sadržaja u umjetnosti i životu uopšte, od muškaraca se traži i očekuje da bude racionalan i jak, da ima kontrolu, a od žene da bude emotivna i nježna. Sve bi bilo u redu da i muškarci i žene, osim ovih dozvola, ne dobijaju i zabrane da u sebi razviju komplementarne djelove: tako, muškarac “ne treba” da bude emotivan, a žena “ne treba” da bude intelektualno nastrojena i snažna. Naravno, da se svi ljudi ne uklapaju u potpunosti u ovakve uloge, jer neki prihvataju, a drugi ne prihvataju ovaj kulturološki program.
Posebno nezdrava posledica ovakvog programiranja je stvaranje “rupa” u ličnosti koje ograničavaju njen potencijal da se razvije u cjelovito ljudsko biće. I muškarac i žena se osjećaju nekompletnim, kao da nisu u redu kada su bez partnera suprotnog pola, što vodi ili tome da neprestano tragaju za ispunjenjem u onom drugom, ili da se sa strahom “lijepe” za već uspostavljane simbiotske veze. Iz ove, prilično, arhaične podjele i razlike između muškarca i žene, ne čudi doživljaj, svjesni ili nesvjesni, o dominaciji muškarca. Interpretacija te i takve dominacije učitava se u uvjerenjima i ponašanjima, a u ekstremima ishod biva rodno zasnovano nasilje u svojim najrazličitijim oblicima. Jedan od najznačajnijih autora na temu rodno zasnovanog nasilja, Landi Bankroft u svojoj knjizi “Zašto on to radi” navodi razloge, odnosno stvarnosti kako ih je nazvao, zbog kojih se nasilnici tako ponašaju. Jedan od razloga je taj, navodi Bankroft, što muškarac osjeća da je ovlašćen. Njegovo je uvjerenje da ima poseban status i da mu to pruža eksluzivna prava i povlastice, a koje ne važe za njegovu partnerku. Kao razlog navodi i potrebu za kontrolom.
“Vjeruju u svoje pravo da kontrolišu ono što njihove partnerke rade, s kim razgovaraju, što i kako da pripreme za obroke, na koji način troše novac i sl.”

Ako malo zagrebemo i i pokušamo da razumijemo kontekst i korijene destruktivnog ponašanja, shvatićemo da nasilje nikad nije opravdano. Ozbiljan glas, odlučnost, traganje, trud i rad, potrebni su za promjenu. Potrebna je saosjećajnost. Učenje i promovisanje asertivnosti na kolektivnom nivou naša je važna lekcija. Prevencija i edukacija takođe. Institucije i konsekvence. Dio rešenja svakako je stvaranje novog narativa o rodnim ulogama. U prilog tome, kao inspiracija za kraj teksta, dijelim jedno lično iskustvo.
Na jednoj psihološkoj radionici na kojoj su žene bile većina, diskutovali smo o roll modelu muškarca za sva vremena. Bile su saglasne u ocjeni da treba da bude jak, hrabar i odlučan, ali istovremeno osjetljiv i pun ljubavi prema drugima. Govorile su o toj nepobjedivoj kombinaciji, koja je danas nesumnjivo potrebna. Među imenima koja su simboli ovih vrijednosti našli su se Gandi, Martin Luter King, Buda, Isus…
Sve u svemu, čini se jasnim da je vrijeme za promjenu. Promjenu u kojoj su prava muškarca i žene jednaka. Promjenu u kojoj i muškarci pričaju o nasilju, a ne samo žene. Promjenu u kojoj suštinski poštujemo jedni druge. Dobar početak uvijek može biti da “Prekinemo ćutnju”.

Piše: Žarko Ivanović psiholog i psihoterapeut
Izvor: m.cdm.me/

Određeni navodi iz teksta preuzeti su iz knjige “Novi pravci u psihoterapiji”
Tekst je napisan u okviru "16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama"

​


​

Share