Bajka o toplim pahuljama - Klod Stajner

“Jednom davno živjelo je dvoje srećnih ljudi -Tim i Megi, sa svoje dvoje djece po imenu Džon i Lusi. U to vrijeme svako je pri rođenju dobio malu, nježnu torbu sa toplim pahuljicama. Kad god bi neko posegnuo u torbu, mogao je iz nje da izvadi tople pahuljice. Tople pahuljice su se mnogo tražile jer su činile da se svako ko ih dobije osjeća prožet toplinom i mekoćom. Ljudi koji nisu redovno dobijali pahuljice bili su u opasnosti da im se razvije bolest koja je uzrokovala da im se kičma osuši i da umru.

Tih dana bilo je vrlo lako dobiti tople pahuljice. Svaki put kad su nekome trebale, mogao je da dođe i kaže: “Želio bih da dobijem tople pahuljice.”
Tada bi posegnuo u torbu i izvadio tople pahuljice veličine ruke male djevojčice. Kada bi pahuljica ugledala svjetlo dana, nasmiješila bi se i procvjetala u veliku, čupavu i toplu pahuljicu. Tada bi je postavio na rame, glavu ili krilo osobe i ona bi se privila i rastopila na koži i činila da je prožme dobar osećaj. Bilo ih je uvijek mnogo za razmjenu i svi su zbog toga bili srećni i osjećali se toplo i pahuljasto.
Jednoga dana zla vještica je postala ljuta jer su svi toliko srećni i niko ne kupuje njene napitke i masti. Ujutru se uvukla kod  Tima dok se Megi igrala sa njihovom ćerkom i šapnula  mu u uvo:
“Pogledaj Time, vidi koliko toplih pahuljica Megi daje Lusi. Znaš, ako tako nastavi možda će ih potrošiti i onda neće ostati nijedna za tebe.” Tim je bio zapanjen. Okrene se ka vještici pa joj reče:”Hoćeš da kažeš da neće uvijek biti toplih pahuljica u našoj torbi kada posegnemo za njima?” A veštica odvrati:” Ne, apsolutno ne i jednom kad ih potrošiš, to je sve. Više ih nećeš imati.” Onda odletje dalje na metli smijući se i vrišteći.
Tim to primi k srcu i počne da primjećuje svaki put kada bi Megi davala tople pahuljice nekom drugom. Počeo je da se žali i negoduje. Mama Megi ubrzo prestade da daje tako često tople pahuljice drugim ljudima i počela je da ih čuva za njega.
Ostala djeca su to posmatrala i uskoro pomislila kako je pogrešno davati tople pahuljice svaki put kad ih neko traži. Ubrzo ljudi primijetiše nedostatak toplih pahuljica i počeše da se osjećaju manje toplo i pahuljasto. Počeše da im se krive kičme, a ponekad bi i umirali zbog nedostatka toplih pahuljica.
Situacija postade ozbiljna. Zla vještica koja je sve to posmatrala nije stvarno željela da ljudi umiru (jer mrtvi ljudi ne kupuju njene napitke i masti), te je smislila novi plan. Svi su dobili torbu vrlo sličnu onoj sa toplim pahuljicama, osim što je bila hladna. U vještičinoj torbi bile su hladne bodlje. Te hladne bodlje nisu činile da se ljudi osjećaju toplo i pahuljasto, već su činile da se umjesto toga osećaju hladno i bodljikavo. Ali su spriječile da se kičme krive.
Ponekad bi dvoje ljudi prišlo jedno drugom misleći da će dobiti tople pahulje, a završili bi dajući jedan drugom hladne bodlje. Počela je i prodaja toplih pahulja. Ubrzo su se pojavile  i lažne tople pahulje. U cijeloj zemlji nastala je pometnja.
Ne mnogo kasnije, mlada žena širokih bokova, došla je u tu nesrećnu zemlju. Izgledalo je kao da ništa nije čula o zloj vještici i nije bila zabrinuta da će potrošiti tople pahuljice. Davala ih je slobodno, čak i kad joj nisu tražili. Ostali su je osuđivali jer je djeci dala ideju da ne treba da brinu o trošenju toplih pahuljica. Djeca su je vrlo voljela jer su se uz nju osjećala dobro i počela su da daju  tople pahuljice kad god su osjetila da im se to sviđa.
Odrasli su postali vrlo zabrinuti, pa su odlučili da donesu zakon kako bi spriječili djecu da crpe svoje zalihe toplih pahuljica. Djeca nisu mnogo marila  za strogu zabranu.Kako je bilo mnogo, mnogo djece, gotovo koliko i odraslih, počelo je da izgleda kao da bi djeca mogla da se izbore za svoje.
Teško je reći šta će se dogoditi. Hoće li snage zakona i reda odraslih zaustaviti bezbrižnost djece? Hoće li se odrasli pridružiti djeci i iskoristiti priliku što će uvijek biti toplih pahuljica koliko god je potrebno? Hoće li se sjetiti dana koje njihova djeca žele da vrate, kad je toplih pahuljica bilo u izobilju jer su ih ljudi davali slobodno?”

Autor: Klod Stajner (1935.-2017.) klinički psiholog i transakcioni analitičar, jedan od značajnih imena svjetske psihoterapije, dva puta dobitnik prestižne nagrade Erik Bern.

Share